Stručnjaci analiziraju razliku između zatvorenih i otvorenih društava kroz prizmu straha i odgovornosti

Psiholog Milan Krajnc ističe da stabilnost društva zavisi od načina upravljanja slobodom i odgovornošću, dok sistemi zasnovani na strahu dugoročno gube vezu sa stvarnošću.

U novom autorskom tekstu, psiholog sistemskih rizika i kriznog odlučivanja Milan Krajnc ukazuje na ključne razlike između zatvorenih i otvorenih društava, naglašavajući ulogu psiholoških mehanizama u oblikovanju političkih sistema. Analiza je predstavljena kroz komparaciju društava koja se oslanjaju na strah i centralizovanu kontrolu, nasuprot onima koja grade stabilnost na slobodi i podjeli odgovornosti.

Krajnc navodi da se uspon autoritarnih lidera ne može objasniti samo političkim, ekonomskim ili istorijskim faktorima, već prvenstveno psihologijom zajednice. Prema njegovim riječima, diktatori ne preuzimaju moć silom, već im društvo često svjesno prepušta odgovornost u trenucima nesigurnosti. “Ljudi u kriznim periodima ne traže slobodu, već sigurnost, a diktator nudi jednostavno rješenje — preuzimanje odgovornosti na sebe”, ističe Krajnc.

Strah se, prema analizi, koristi kao osnovno sredstvo kontrole. Zatvorena društva kontinuirano stvaraju narative o unutrašnjim i vanjskim neprijateljima, čime podstiču atmosferu nesigurnosti i opravdavaju represivne mjere. “Bez neprijatelja nema straha, a bez straha nema potpune kontrole. Zato ovakvi sistemi stalno proizvode konflikte i napetost, što im omogućava održavanje discipline, ali i udaljavaju ih od realnosti”, navodi se u tekstu.

Uprkos prividu stabilnosti i brzog donošenja odluka, zatvorena društva su, prema Krajncu, izložena ozbiljnom riziku od gubitka kontakta sa stvarnim potrebama stanovništva. Informacije se filtriraju, greške prikrivaju, a kritika se suzbija, što dugoročno dovodi do urušavanja sistema. “Istina postaje opasna, a sistem reaguje na svoju projekciju stvarnosti, ne na realnost samu. To je početak kraja takvih režima”, navodi stručnjak.

S druge strane, otvorena društva karakterišu neslaganje, pluralizam mišljenja i sloboda javne debate. Iako takvi sistemi mogu djelovati haotično, njihova snaga leži u sposobnosti samokorekcije. “Greške se ne skrivaju, već se ispravljaju kroz javnu kritiku i podjelu odgovornosti. Sloboda nije slabost, već temelj stabilnosti i otpornosti društva”, naglašava Krajnc.

Prema njegovom mišljenju, društva koja preferiraju jednostavna rješenja i odricanje od lične odgovornosti lakše prihvataju autoritarne modele. Međutim, istorija pokazuje da sistemi zasnovani na strahu mogu trajati dugo, ali ne i vječno. “Najveća moć je u sistemu u kojem kontrola više nije potrebna jer se odgovornost i sloboda ravnomjerno dijele među svim članovima zajednice”, zaključuje Krajnc.

Ova analiza doprinosi aktuelnim raspravama o važnosti izgradnje demokratskih institucija i kulture odgovornosti u savremenim društvima, posebno u kontekstu savremenih izazova i kriza koje testiraju otpornost političkih sistema.