Nemanja Dragaš otkriva životne vrijednosti i umjetničke inspiracije u Beogradu

Poznati pjesnik i dramski umjetnik govori o ličnim uzorima, svakodnevnim navikama i željama za putovanjima

Nemanja Dragaš, pjesnik i dramski umjetnik rođen 6. jula 1992. godine u Beogradu, u razgovoru za medije govori o svojim životnim navikama, umjetničkim uzorima i svakodnevnim ritualima. Dragaš je istakao da mu je prvi posao bio producent na pozorišnoj predstavi, dok bi, da nije umjetnik, rado izabrao operu kao alternativnu profesiju.

Na pitanje koju bi stvar ponio na pusti otok, Dragaš je naglasio važnost vatre. “Vatra je simbol opstanka i stvaranja. Ona mi daje osjećaj sigurnosti i mogućnost da gradim iz početka,” naveo je u izjavi.

Kao najdražu pjesmu izdvaja “Desert Rose” od Stinga, dok je od omiljenih gradova posebno izdvojio Tbilisi. “Tbilisi me inspiriše svojom kulturom i duhom. To je grad u kojem bih mogao stvarati bez zadrške,” rekao je Dragaš.

Među najvažnijim poklonima koje je dobio navodi kaftan, a od boja preferira kobalt plavu. Među muzičarima koje sluša su The Hardkiss, breathe., Dimash Qudaibergen, Okean Elzy i Nino Katamadze.

Dragaš je naveo da ga najviše nerviraju dehumanizacija, nepravda i mikromenadžment, dok mu je najveći strah iznenadni gubitak najbližih. Kada pije kafu, najradije to radi sam, dok šeta i sluša muziku. Kao omiljenu društvenu mrežu izdvaja Instagram.

Od uzora, Dragaš navodi da nema konkretnu osobu, ali izdvaja umjetnike Jessye Norman i Pedra Almodovara kao posebno inspirativne. Kao omiljenu književnicu trenutno prati Evu Lipsku, preferirajući poeziju nad prozom. “Trenutno čitam ‘Beauty’ Andyja Warhola,” dodaje Dragaš.

Kada bi mogao, kaže da bi nahranio sve gladne u svijetu. Od omiljenih izreka posebno cijeni: “Vladati sobom najveća je vlast.” Najviše izbjegava pitanje o inspiraciji, dok mu je omiljeni lik iz književnosti i filma Ludi Šeširdžija.

Dragaš nije vezan za sportske timove, a na listi zemalja koje želi posjetiti prvo su Maroko, pa Uzbekistan.