Aleksandra Mihajlović ispričala priču o životu odrastanja bez oca

Kroz poteškoće djetinjstva, bolest i potragu za identitetom, postala je priznata književnica i profesorka

Aleksandra Mihajlović iz Pančeva danas je poznata kao uspješna književnica, profesorica i doktorica nauka, ali njen put do ovih dostignuća bio je sve osim lak. Rođena 1967. godine kao dijete zabranjene ljubavi između Srpkinje iz porodice Blažić iz Bratunca i muslimana iz porodice Selmanagić iz Srebrenice, prve mjesece života provela je u Domu za nezbrinutu djecu u Zvečanskoj ulici u Beogradu. Obe porodice nisu prihvatale vezu njenih roditelja, pa je Aleksandrina majka ostala sama, bez podrške i posla.

Majka nije odustala, već je odlučila da se bori za svoje dijete. Aleksandra se prisjeća: “Rekla je jedno veliko ‘ne’. Bez posla, bez ičega, počela je da radi, skupljajući novčić po novčić… Posle skoro godinu dana došla je po mene u Zvečansku i odvela me sa sobom.” Odrasla je uz majku u Pančevu, suočavajući se sa srčanom manom koja joj je dodatno otežavala djetinjstvo, kao i sa prazninom zbog odsutnog oca. Majka joj, uprkos svemu, nikada nije loše govorila o ocu, već ju je učila razumijevanju i opraštanju.

Potreba da upozna oca rasla je s godinama. Sa 16 godina, nakon svađe s majkom, Aleksandra je odlučila da ga potraži. Krenula je pješke iz Pančeva prema Beogradu, odlučna da nastavi do Sarajeva gdje je otac živio. “Ja sam mami rekla da hoću da idem da vidim oca, da je to moja psihološka potreba… Put je bio mračan, neosvijetljen… I dan-danas znam svaku stopu od Pančeva do Beograda”, ispričala je Aleksandra. U pomoć su joj pritekli ujak i ujna pa je već sutradan otputovala u Sarajevo.

Susret s ocem bio je kratak i emotivan. “Prišla sam i predstavila se. A on je rekao: ‘Sanjao sam te.’” Proveli su zajedno jedan dan, bez teških pitanja ili zamjerki. Obećao je nastavak viđanja, ali to nije ispunio. Nakon nekoliko mjeseci uslijedio je kratak i hladan telefonski razgovor, koji je Aleksandru povrijedio. “Bio je leden. Mnogo je bolelo. Ali nisam željela da unosim mržnju u sebe. Znala sam da bih time povrijedila samo sebe.”

Aleksandra je kasnije pokušala da obnovi kontakt, ali bezuspješno. Čak ni vijest da je postao djed nije izazvala njegovu radost. “Nemam potrebu da sudim. Svako nosi svoje razloge koje mi ne znamo”, naglasila je Aleksandra. Kada je saznala da joj je otac bolestan, željela je pomoći, ali nije stigla – preminuo je prije nego što su se ponovo vidjeli.

Danas Aleksandra snagu crpi iz oproštaja i podrške koje je dobila od majke i porodice. Svoja iskustva pretočila je u roman, poručujući da život nije bajka, ali vjeruje da hrabrost, upornost i ljubav omogućavaju da svako izgradi lijep život: “Niko ne živi u Diznilendu. Svi imamo svoje priče. Ali ako odlučimo da budemo hrabri, uporni i da biramo ljubav, možemo da izvezemo lijep život.”