Frontotemporalna demencija češće pogađa žene između 45. i 64. godine

Rani simptomi ove rijetke bolesti često se zamijene za stres ili depresiju, što otežava pravovremeno prepoznavanje i liječenje

Frontotemporalna demencija, ozbiljno neurološko oboljenje, sve češće se javlja kod žena u mlađoj i srednjoj odrasloj dobi, najčešće između 45. i 64. godine života. Iako čini 10 do 20 posto svih slučajeva demencije, za razliku od poznatije Alzheimerove bolesti, frontotemporalna demencija (skraćeno FTD) obično ne počinje gubitkom pamćenja, već promjenama ličnosti i ponašanja.

Prvi simptomi FTD uključuju nagle promjene u ponašanju, impulsivnost, smanjenje empatije, gubitak interesovanja za svakodnevne aktivnosti, ali i poteškoće u planiranju i organizaciji života. Kod nekih žena mogu se javiti problemi sa govorom i razumijevanjem jezika, što dodatno otežava svakodnevnu komunikaciju. Zbog sličnosti sa simptomima stresa, depresije ili anksioznosti, bolest se često ne prepozna odmah, što može dovesti do zakašnjenja u postavljanju dijagnoze i početku odgovarajuće terapije.

Važno je napomenuti da žene koje razvijaju frontotemporalnu demenciju često nisu svjesne promjena u vlastitom ponašanju, pa okolini može biti teško prepoznati o čemu se zapravo radi. Prof. dr Sandra Lukić, neurolog, naglašava: “Frontotemporalna demencija često se prepoznaje tek kada promjene u ponašanju i komunikaciji postanu izražene. Zato je važno obratiti pažnju na prve znakove i potražiti stručnu pomoć ukoliko primijetite značajne promjene kod sebe ili bliskih osoba.”

Genetski faktori također igraju važnu ulogu – oko 10 do 20 posto slučajeva povezano je sa nasljednim mutacijama, što može dovesti do pojave bolesti i prije 50. godine. Postoje različiti klinički oblici FTD: bihejvioralna varijanta sa promjenama ličnosti, primarna progresivna afazija koja zahvata govor i jezik, te motorički oblici sa poremećajem kretanja.

Za žene je važno da na promjene u ponašanju, gubitak interesovanja ili poteškoće sa govorom ne gledaju uvijek kao na prolazne posljedice stresa. Ako simptomi traju duže od nekoliko sedmica i ometaju svakodnevni život, preporučuje se što prije obratiti ljekaru, idealno neurologu, kako bi se postavila tačna dijagnoza i započelo planiranje odgovarajućeg tretmana.

“Rana dijagnoza omogućava bolji kvalitet života i planiranje budućnosti za oboljelu osobu i njenu porodicu”, ističe dr Lukić. Savjetuje vođenje dnevnika simptoma, otvoren razgovor sa porodicom i prijateljima, te pravovremeno savjetovanje sa ljekarom kod svakog dugotrajnog poremećaja ponašanja ili govora.

Za tačnu dijagnozu i savjet obratite se ljekaru.