Bajro Bukva iz Goražda: Od mladalačkih izazova do uloge mujezina u seoskoj džamiji

Bajro Bukva, 86-godišnji stanovnik sela Bogušići kod Goražda, decenijama ispunjava ulogu mujezina, ističući važnost zajedništva i tradicije u savremenom društvu.

Bajro Bukva, 86-godišnji mještanin sela Bogušići u blizini Goražda, već dugi niz godina obavlja dužnost mujezina u lokalnoj džamiji, a njegova životna priča svjedoči o transformaciji od mladalačkih izazova do posvećenosti vjeri i zajednici. Bukva je, prema vlastitom kazivanju, u mladosti bio poznat po nestašlucima i čestom boravku u kafani, ali se, vođen ljubavlju prema supruzi Dervi i uticajem porodice, okrenuo vjerskom životu.

Prema izjavama koje je dao medijima, prelomni trenutak nastupio je kada ga je, odmah nakon prve teravije, supruga postavila pred izbor između porodice i vjerskih obaveza. Bukva je tada, uprkos strahu od posljedica zbog članstva u tadašnjoj partiji, odlučio da prisustvuje vjerskom obredu. Ističe kako mu je, nakon prve teravije, uručena i pozivnica iz partijskog komiteta da objasni svoje prisustvo obredu, ali je nakon iskrenog obrazloženja dobio oprost od lokalnog sekretara.

Kroz sjećanja na period nakon Drugog svjetskog rata, Bukva opisuje kako su se molitve često obavljale po kućama i na otvorenom, sve dok mještani nisu zajedničkim snagama izgradili seosku džamiju. On podsjeća da je svaki domaćin bio zadužen da donese po kubik kamena, dok su majstori iz sela zidali džamiju i kasnije munaru, prenoseći građevinski materijal ručno i u lancu od Kiseljaka do brda u Bogušićima.

Bukva naglašava da je u današnjem društvu materijalno blagostanje veće nego nekada, ali smatra da su međuljudski odnosi i osjećaj pripadnosti zajednici oslabili. “Danas se ima više, ali je duša prazna. Nedostaje druženje među komšijama i rodbinom, što je prije bilo svakodnevno”, navodi Bukva, ističući da se ljudi ranije, iako su živjeli skromnije, više povezivali i međusobno pomagali.

Nakon smrti supruge, Bajro Bukva živi sam, dok su mu djeca nastanjena u Sarajevu, Sloveniji, Austriji i Njemačkoj. Iako redovno komunicira s članovima porodice putem mobilnog telefona, primjećuje da savremene tehnologije doprinose udaljavanju ljudi, jer se, kako kaže, “više ne razgovara licem u lice, niti se ljudi okupljaju kao nekad”.

Govoreći o svojoj svakodnevici mujezina, Bukva priznaje da mu je svaki ezan prilika za razmišljanje o prošlosti i vlastitim postupcima, izražavajući nadu da će mu biti oprošteni mladalački nestašluci. On poručuje mlađim generacijama da njeguju tradiciju, održavaju međusobne veze i ne zaborave važnost zajedništva, posebno tokom vjerskih praznika poput Bajrama, kada je džamija u Bogušićima puna vjernika.

Život Bajre Bukve ilustrira značaj lične transformacije, upornosti i posvećenosti zajednici, ali i izazove s kojima se suočavaju stariji građani u savremenom društvu u kojem, uprkos materijalnim dostignućima, osjećaj pripadnosti i bliskosti često ostaje u drugom planu.