Anđela Milojević ispričala kako je od napuštenog djeteta postala uspješna majka

Kroz iskustvo usvajanja i izazove porijekla, Anđela danas gradi sretnu porodicu i pomaže djeci iz domova

Anđela Milojević iz Užica rođena je avgusta 2000. godine i prvih osam mjeseci života provela je u bolničkoj sobi, napuštena odmah nakon rođenja. Njena biološka majka odbila ju je vidjeti, podojiti ili pružiti bilo kakvu pažnju, a osoblju je samo rekla: “Dajte joj ime Ana”. Dirnuti situacijom, medicinski radnici dali su joj ime Milica i objavili njenu priču u novinama, nadajući se da će joj pronaći dom.

Sudbina Anđele promijenila se zahvaljujući paru Miladinu i Radici iz Despotovca, koji su nakon dvadeset godina borbe sa sterilitetom odlučili da joj pruže porodicu. Miladin je, nakon što je u novinama vidio Anđelinu fotografiju, izrazio želju da je usvoji. “Kada je došao, iako sam do tada uvek bila u svom krevetiću i ćutala, pružila sam ruke ka njemu, kao da sam znala. On je rekao: ‘Ovo će sigurno biti moje dijete’ i izborio se za mene”, opisala je Anđela prvi susret sa svojim usvojiteljem.

Svoje porijeklo Anđela je saznala kao sedmogodišnjakinja, kad joj je komšinica, tokom igre s unukom, rekla da su Radica i Miladin njeni usvojitelji. Ovaj trenutak bio je izuzetno težak za cijelu porodicu, ali Anđela ističe da se nikada nije stidjela toga odakle potiče.

Godinama kasnije, javila se želja da pronađe biološku majku. Kratki susret bio je emotivno izazovan. “Pitala sam je samo ‘zašto’, a ona mi je rekla: ‘Nemam šta da pričam, to je prošlo i mene to ne zanima’. U tom trenutku sam izgubila svijest i završila u Hitnoj pomoći, a ona je otišla kući i više nikada nije pitala za mene”, prisjeća se Anđela. Saznala je i da ima brata i sestru, ali kontakt nije ostvaren jer su, kako navodi, pod uticajem majke odbili vezu.

Anđela je danas diplomirana inženjerka elektrotehnike i nastavnica u osnovnoj školi, te majka četvorogodišnje Bogdane. Ne osjeća gorčinu prema biološkoj majci. “Nisam ljuta jer znam da nisam kriva. Ako ona može da živi sa tim, neka živi. Bog je tu da sudi, ne ja. Ne mrzim je, ali je ne volim i ne mogu da je nazovem majkom”, iskrena je Anđela.

Svoje iskustvo koristi kako bi podržala djecu bez roditeljskog staranja. Poručuje im: “Želim da poručim toj djeci da ih čeka bolji život i da to što su ostavljeni ne znači da manje vrijede.” Danas sa ponosom gradi svoju porodicu i profesionalno pomaže drugima, vjerujući da je svaki dio njenog životnog puta imao smisao i svrhu.