Majka iz Srebrenice opisala gubitak bebe tokom konvoja za Tuzlu 1993. godine

Šefika Mehić svjedoči o stradanju kćerke Munibe i neizvjesnosti oko njenog mezara nakon evakuacije iz Srebrenice u martu 1993.

Šefika Mehić iz Konjević Polja kod Bratunca, koja je tokom rata u Bosni i Hercegovini 1993. godine sa suprugom i novorođenom kćerkom Munibom napustila rodno mjesto, svjedočila je o tragičnom gubitku svog djeteta tokom konvoja iz Srebrenice za Tuzlu. Prema njenim riječima, porodica je, zajedno sa stotinama drugih civila, bila prinuđena napustiti dom zbog pogoršanja ratnih sukoba i teških uslova života, uključujući nestašicu hrane i svakodnevnu opasnost.

“Nisam imala šta da jedem, a otac mi je rekao da čekam kamione i spašavam dijete”, prisjetila se Mehić u izjavi za medije. Nakon što su kamioni stigli u tri sata iza ponoći 28. marta 1993. godine, Šefika i njena desetodnevna kćerka bile su među brojnim civilima koji su transportovani prema Tuzli u konvojima koje su obezbjeđivale međunarodne snage. U kamionima je, prema njenom svjedočenju, bilo i do 60 odraslih osoba i mnogo djece, koja su roditelji držali u naručju u izuzetno teškim uslovima.

Tokom putovanja kroz Bratunac, konvoj je više puta zaustavljan na barikadama, gdje su vojnici maltretirali civile i vršili provjere. “Na posljednjoj barikadi, dok sam dojila kćerku, svi smo bili iscrpljeni i gladni. To je bio posljednji put da sam je nahranila, tada sam primijetila da je nešto nije u redu”, navela je Mehić. Po dolasku u Tuzlu, ljekari su konstatovali smrt njene kćerke Munibe, koja je, prema medicinskim izvještajima, preminula najvjerovatnije od gušenja zbog prenatrpanosti kamiona i nedostatka zraka.

Prema podacima tima za usmenu historiju Memorijalnog centra Srebrenica, tokom masovne evakuacije iz Srebrenice u martu i aprilu 1993. godine, oko 10.000 civila je transportirano u konvojima za Tuzlu, a brojni svjedoci su kasnije govorili o smrtima djece i starijih osoba tokom putovanja. Hasan Hasanović iz Memorijalnog centra ističe važnost prikupljanja ovakvih individualnih priča: “Ljudi su pokušavali zaštititi djecu svojim tijelima od pritiska gomile, ali mnogi nisu preživjeli put. Ove priče ostaju ključne za razumijevanje posljedica rata.”

Šefika Mehić je navela da kćerka Muniba nikada nije dobila obilježen mezar. “Kada smo pokušali obilježiti grob, rečeno nam je da nema natpisa i da se mezar ne zna”, kazala je. Muniba je sahranjena u kolektivnoj dženazi u Tuzli u aprilu 1993. godine, zajedno sa deset drugih djece i šest staraca iz konvoja. Porodica Mehić je nakon rata nastavila život u Švicarskoj, gdje su dobili još dvoje djece.

Priče o stradanjima tokom evakuacije iz Srebrenice i danas su predmet istraživanja i javnih svjedočenja, posebno u kontekstu obilježavanja posljedica rata u Bosni i Hercegovini. Hasanović naglašava da su ovakva svjedočanstva važna za buduće generacije i podsjećanje na individualne ljudske sudbine izgubljene tokom masovnih ratnih događaja.