Cijena radnog sata u Srbiji pala na 12,8 eura, druga najniža u Evropi

Prosječna cijena rada po satu u Srbiji u 2025. godini niža je od evropskog prosjeka od 34,9 eura, što utiče na konkurentnost radne snage

Prema najnovijim podacima Eurostata, cijena radnog sata u Srbiji iznosila je 12,8 eura (oko 25 maraka) u 2025. godini, što je svrstava na drugo mjesto po najnižim troškovima rada među evropskim državama za koje postoje zvanični podaci. U ovu cijenu uključene su plate i doprinosi, gdje doprinosi čine otprilike 25 posto ukupne cijene rada.

Za kompanije i investitore, jedino je rad u Bugarskoj bio jeftiniji, sa cijenom od 12 eura po satu. U Rumuniji radni sat koštao je 13,6 eura, dok je u Mađarskoj iznosio 15,2 eura. U poređenju s državama regiona koje nisu imale dostupne podatke (BiH, Crna Gora, Albanija, Sjeverna Makedonija), procjenjuje se da su i tamo troškovi rada među najnižima u Evropi.

Cijena radnog sata u Hrvatskoj kao članici Evropske unije bila je 18,4 eura (oko 36 maraka), dok je u Sloveniji iznosila 29,7 eura (oko 58 maraka). Na drugom kraju spektra nalazi se Island, gdje je radni sat bio najskuplji u Evropi i iznosio 59,3 eura (oko 116 maraka). Luksemburg i Norveška slijede sa 56,8 i 56,2 eura po satu. Prosjek cijene radnog sata u Evropskoj uniji dosegao je 34,9 eura (oko 68 maraka).

U 2025. godini, troškovi rada po satu izraženi u eurima porasli su za 4,1 posto u EU i 3,8 posto u Evrozoni u odnosu na prethodnu godinu. Unutar Evrozone, najveći rast troškova rada zabilježen je u Bugarskoj (+13,1 posto), Hrvatskoj (+11,6 posto), Sloveniji (+9,3 posto) i Litvaniji (+9,2 posto), dok je najniži rast bio u Francuskoj (+2,0 posto) i Italiji (+3,2 posto). Malta je jedina zabilježila pad troškova rada po satu od 0,5 posto.

Za članice EU van Evrozone, najveći rast troškova rada u nacionalnim valutama zabilježen je u Rumuniji (+10,6 posto), Mađarskoj (+8,9 posto) i Poljskoj (+8,8 posto), dok je najmanji rast imala Danska (+3,0 posto). Ovi podaci ukazuju na nastavak trenda rasta troškova rada širom Evrope, pri čemu zemlje sa najnižim cijenama rada ostaju konkurentne za strane investitore, ali istovremeno suočene s izazovima niskih primanja zaposlenih.