Lidijina borba za mentalno zdravlje nakon ratnog djetinjstva u Sarajevu

Nakon godina odvojenosti od roditelja i teških trauma, Lidija danas otvoreno govori o svom putu ka oporavku

Lidija je imala samo 15 godina kada je 1992. godine morala napustiti svoj dom u Sarajevu zbog početka rata u Bosni i Hercegovini. Roditelji su, suočeni s opasnošću, odlučili da nju i sestru pošalju kod bake u malo selo blizu Varaždina u Hrvatskoj, dok su sami ostali u opkoljenom Sarajevu. “Mama nas je ispratila do konvoja, a zatim se vratila kući. Tri godine nismo imale nikakve vesti o roditeljima”, prisjetila se Lidija.

Novi život u Hrvatskoj donio je brojne izazove. Lidija se morala prilagoditi novoj sredini, jeziku i školi, dok ju je stalno pratio osjećaj nesigurnosti i straha. “Najviše pamtim nesigurnost i strah. Nije bilo motivacije za školu, nisam imala sa kim da podijelim brige”, ispričala je. Posebno su joj teško pale godine kada je starija sestra napustila selo i otišla na studije u Austriju, zbog čega se Lidija, kako kaže, ozbiljno razboljela od tuge i stresa.

Odnos sa bakom bio je komplikovan jer je i ona bila pod velikim pritiskom, ali s vremenom su uspjele da uspostave bolju komunikaciju. Prve godine srednje škole Lidija pamti kao najteže, no kasnije je pronašla prijatelje i polako se uklopila u novu sredinu.

Tek nakon tri godine Lidija je uspjela ostvariti kontakt s roditeljima. “Razgovor je bio kratak, niko nije želio da priča o onome što su prošli”, navela je. Ponovno okupljanje porodice u malom selu kod Varaždina donijelo je određeno olakšanje, ali posljedice ratnih trauma ostale su prisutne u svakodnevici.

Smrt oca 2013. godine dodatno je poljuljala njen osjećaj sigurnosti. Lidija je radila razne poslove da bi opstala, upisala fakultet i bila u dugoj vezi koja se iznenada završila. “Ponovo sam ostala sama, sa starim ranama koje nisu zarasle”, priznala je.

Godinama kasnije, suočila se s anksiozno-depresivnim poremećajem i sindromom sagorijevanja. Promjena mjesta boravka, selidba u Zadar i pandemija dodatno su pogoršali njeno stanje. Kada je potražila stručnu pomoć i završila na psihijatriji, odlučila je o svojoj borbi govoriti otvoreno. “Nisam željela da krijem, rekla sam svima bez srama. Podrška kolega me je iznenadila, ali porodici je bilo teško da prihvate da sam tražila stručnu pomoć. Objasnila sam im da to nije sramota, već potreba.”

Lidijina priča pokazuje koliko je važno prepoznati i priznati vlastite borbe s mentalnim zdravljem, kao i koliko podrška okoline može pomoći na putu ka oporavku.