Otac Ljuba Ranković podijelio kako porodica živi sa gubitkom sina

Dvanaest godina nakon tragične smrti Aleksandra Rankovića, njegova porodica pronalazi snagu u vjeri i zajedništvu

Protođakon Ljubomir Ranković, poznat po svom duhovnom radu i predanosti pravoslavlju, prije dvanaest godina doživio je najveću životnu tragediju – iznenadni gubitak sina Aleksandra. Aleksandar Ranković, teolog i blizak saradnik svog oca, preminuo je u 41. godini života, neposredno nakon što je ispratio svoju jednogodišnju kćerku Saru u vrtić. Ta bolna epizoda ostavila je dubok trag na cijelu porodicu Ranković – suprugu Veru, kćerku Anđelku, snahu i unuke Sofiju, Dušana i Saru.

Otac Ljuba iskreno govori o trenutku gubitka: „Zamislite da mislite da ste najsrećniji čovjek, a onda u jednom trenu sve nestane. Taj trenutak je kao udar groma, samo mnogo teži.“ Priznaje da je porodica godinama tražila odgovore na pitanje zašto se ovakva tragedija desila baš njima, oslanjajući se na djela duhovnih velikana, a posebno na riječi Svetog vladike Nikolaja. Ističe kako je simbolično to što se tragedija dogodila ispred mjesta gdje borave djeca, dodajući: „Ako igdje na ovom svijetu ima mjesta za Hrista, to je među djecom.“

Aleksandar je bio stub porodice, ali i ključni saradnik u izdavačkim poduhvatima sa svojim ocem. „Sve tehničke radnje, uvode, ideje, nosio je više nego ja i žrtvovao se“, naglašava otac Ljuba, prisjećajući se zajedničkog rada i Aleksandrove posvećenosti porodici i vjeri.

Porodica Ranković pronalazi jedinu istinsku utjehu u vjeri i nadi u život poslije smrti. Na Aleksandrovom spomeniku stoje riječi „Hristos vaskrse“, a otac Ljuba pojašnjava: „Jer vaskrsenje nije čekanje, vaskrsenje je život. Nema smrti. On je življi nego ikada – u našim razgovorima, u sjećanjima, u svemu što radimo.“ Izbjegava riječi „smrt“ i „grob“, a prilikom obilaska sinovog groba izgovara samo: „Hristos vaskrse.“

Vjera u vaskrsenje, prema riječima oca Ljube, daje snagu da život ide dalje i pomaže porodici da sačuva tople uspomene na Aleksandra u svakodnevici. Ova priča svjedoči o roditeljskoj boli, ali i o moći zajedništva, ljubavi i vjere, koje porodici Ranković pomažu da pronađu smisao i nadu i nakon velike tragedije.