Građani Federacije BiH suočeni s različitim pravima na zdravstvenu zaštitu u zavisnosti od kantona

Razlike u dostupnosti liječenja, listama lijekova i pravima penzionera stvaraju neujednačene uslove za pacijente u deset kantona Federacije BiH.

Sistem zdravstvene zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine karakterišu značajne razlike u pravima i pristupu uslugama među građanima, zavisno od kantona u kojem žive. Iako zakon formalno garantuje univerzalna prava na dostupnu zdravstvenu zaštitu i zaštitu od diskriminacije, formulacija da se prava ostvaruju ‘u skladu sa mogućnostima sistema’ omogućila je kantonima da samostalno uređuju ključne aspekte zdravstvenog sistema.

U praksi, to je dovelo do situacije u kojoj građani u nekim kantonima uživaju veće beneficije, dok su drugi primorani da sami snose određene troškove ili imaju ograničen pristup uslugama. Na primjer, zdravstvene markice koje omogućavaju pristup uslugama u nekim kantonima su besplatne, dok u drugim iznose i do 30 KM. Takođe, liste lijekova se razlikuju po kantonima, što znači da lijek koji je u jednom kantonu besplatan, u drugom može biti djelimično pokriven ili u potpunosti na teret pacijenta.

Poseban slučaj je Hercegovačko-neretvanski kanton, gdje pacijenti, ukoliko nije moguće liječenje u lokalnim ustanovama, imaju mogućnost upućivanja na liječenje u susjednu Hrvatsku, pri čemu troškove snosi kantonalni zavod zdravstvenog osiguranja. S druge strane, građani Zeničko-dobojskog i Bosansko-podrinjskog kantona nemaju ovu mogućnost, što dodatno produbljuje razlike.

Predsjednica udruženja ‘Novi pogled’ iz Mostara, Maja Memić, istaknula je da su žene operisane od karcinoma dojke u Hercegovačko-neretvanskom kantonu u povoljnijem položaju kada je riječ o ortopedskim pomagalima, jer je svaki zahtjev dosad ispoštovan. “Imamo 10 zavoda i 10 pravilnika, sve je to različito,” navela je Memić u izjavi medijima.

U Kantonu Sarajevo, građani mogu koristiti zdravstvenu knjižicu i kod privatnih ljekara u okviru porodične medicine, dok to nije slučaj u Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Osim toga, u manjim i slabije razvijenim kantonima često nedostaje medicinskih specijalista i opreme, pa su pacijenti primorani putovati u veće centre poput Sarajeva ili Tuzle. Ti putni troškovi nisu uvijek pokriveni, a liste čekanja znaju biti duže, što dodatno otežava stvarnu dostupnost liječenja.

Prava penzionera također variraju. U nekim kantonima penzioneri su potpuno oslobođeni participacije, dok u drugim moraju ispunjavati određene uslove ili plaćati dio troškova. Mustafa Trakić, predsjednik Saveza penzionera Zeničko-dobojskog kantona, istakao je da penzioneri u ovom kantonu sada za mnoge lijekove moraju imati recept, što nije slučaj u Srednjobosanskom i Tuzlanskom kantonu.

Ni prava djece nisu jednaka u svim dijelovima Federacije BiH. U Kantonu Sarajevo dijete automatski ostvaruje zdravstveno osiguranje preko roditelja, dok u Unsko-sanskom kantonu roditelji moraju dodatno plaćati kako bi djeca imala punu zaštitu.

Zbog ovakvih razlika, zdravstvena zaštita u Federaciji BiH postala je pitanje adrese, a ne univerzalnog prava. Stručnjaci upozoravaju da ovakav sistem produbljuje nejednakosti i ugrožava temeljni princip jednakosti građana pred zakonom. Dok se ne uspostavi jedinstven okvir i standardi zdravstvene zaštite na nivou Federacije, građani će i dalje ovisiti o kantonalnim pravilima i budžetskim mogućnostima.